Autoritarnost kao koncept predmet je bavljenja mnogih istraživača, koji su je osmišljavali na donekle različite načine. Izučavanje ovog fenomena postalo je aktuelno nakon Drugog svetskog rata i od tada je formulisano više značajnih teorija i instrumenata koji se njime bave. Sam pojam autoritarnosti u psihologiju je uveo Erih From, koristeći sintagmu autoritarni karakter. Po njemu, u pitanju je tip društvenog karaktera, koji se odlikuje sadomazohističkim vezivanjem za druge ljude. Tako, njega karakteriše slepa odanost i poslušnost prema onima koji su iznad, kao i okrutnost i prezir prema onima koji su ispod njega u društvenoj hijerarhiji (Fromm, prema Trebješanin, 2004). Nakon Froma, autoritarnom ličnošću je nastavio da se bavi i Adorno sa saradnicima. On je istraživao povezanost političkih i ideoloških stavova (kao što su etnocentrizam, antisemitizam i antidemokratska orijentacija) i osobina ličnosti, za koje je smatrao da formiraju sindrom koji se zove autoritarna ličnost. Njegova F-skala, koja meri karakteristike autoritarne ličnosti u upotrebi je i danas (Adorno et al., 1950. prema Rot, 2006).
Nastanak autoritarnog karaktera može se objasniti sa stanovišta različitih teorija. Dva dominantna gledišta iz čije se perspektive ovaj fenomen može objasniti su psihoanalitičko (egoodbrambeno) i sociopsihološko gledište (Đurišić-Bojanović, 2009). Psihoanalitička objašnjenja povezuju autoritarni karakter sa Frojdovim konceptom analnog karaktera i ukazuju da se kod dece, usled strogih i rigidnih roditeljskih zahteva formiraju submisivnost i konformizam s jedne strane, dok se agresija potiskuje usled straha od roditeljske kazne. Osoba tada preuzima i održava stereotipne obrasce koji dolaze iz sredine i koristi ih kao zamenu za svoje autentične vrednosti i doživljaje. Po Fromu, ovo rezultira sadomazohističkim odnosom prema sredini. Sociopsihološka objašnjenja ne protivreče psihoanalitičkim, već uvode još jednu moguću perspektivu. Po njima, autoritarni karakter se izgrađuje kroz procese socijalizacije, nagrađivanjem i kažnjavanjem, koje za svrhu imaju prihvatanje dominantnih vrednosti zajednice od strane pojedinca.
U svakom slučaju, karakter koji se ovako formira odlikuju agresivnost i sagledavanje sveta u terminima moći. Sanford smatra da je autoritarni karakter organizovan oko dve centralne karakteristike, a to su autoritarna submisivnost i autoritarna agresija (Sanford, 1956. prema Đurišić - Bojanović 2009). Altemajer ovome pridodaje i konvencionalizam, kako karakteristiku autoritarnosti na ,,desnici’’ (Altemeyer, 1988. prema Đurišić - Bojanović 2009).
Ovi, tradicionalni, pristupi bave se autoritarnošću proučavajući crte ličnosti. Moguće je, međutim, gledati na autoritarnost kao na pogled na svet, i takav pristup ćemo pre svega koristiti u ovom radu.
Pogled na svet je prvobitno bio predmet filozofskih razmatranja, da bi kasnije postao i predmet bavljenja psihologa. Kako je u pitanju visoko subjektivni fenomen, pozitivistički orijentisani psiholozi ne pokazuju interesovanje za njega. Filozof Jaspers razlikuje stavove prema svetu i slike sveta, koji zajedno čine pogled na svet (Jaspers, 1954. prema Bojanović 2004). Sa psihološke tačke gledišta, međutim, značajnije je pogled na svet razumeti kao sastavljen iz dva elementa – objašnjenja sveta i određenja svog mesta u svetu (Bojanović, 2004).
Autoritarni pogled na svet, po Bojanoviću, čini sindrom uverenja i vrednosti koji se najčešće javljaju zajedno, formirajući antidemokratsku orijentaciju. Ovakav pogled na svet biva vrlo redukovan i kreće se u crno-belim kategorijama. Karakterističan je za osobe koje nisu individualisti i ne teže izgradnji sopstvenog (složenijeg) pogleda na svet. Ovakve osobe nisu sklone kritičkom mišljenju, već se opredeljuju za ,,veliki cilj’’ kojim osmišljavaju svoj život i spram koga kategorišu svet na dobro i zlo (Bojanović, 2004).
Bojanović izdvaja trinaest kategorija stavova i uverenja, koji čine autoritarni pogled na svet. To su:
· Pasionirana sklonost prema opredeljivanju za određene političke i druge grupe i za njihove ideje
· Verovanje u postojanje velikog, pravednog cilja ili velike ideje kojoj je vredno posvetiti svoj život
· Prihvatanje dogmi
· Osećanje etičke superiornosti
· Negativan odnos prema razlikovanju
· Netrpeljivost prema nesaglasnim idejama
· Pesimističko shvatanje ljudske prirode
· Nekritičan odnos prema vođi
· Uverenje da se svet može definisati kao pozornica na kojoj se bore dobro i zlo
· Mehanički pogled na ljudsku prirodu
· Prihvatanje manipulacije drugima
· Prihvatanje principa ,,cilj opravdava sredstvo’’
· Procena stanja u društvu na osnovu pozicije svoje političke grupe i njene ideologije
Zimbardo je ispitivao način kako ljudi pridaju značenje i značaj vremenskim razdobljima u svom životu. On smatra da se ljudi razlikuju po meri i načinu na koji su prošlost, sadašnjost i budućnost prisutne u njihovoj kogniciji. Iako su u doživljaju svakog pojedinca prisutni svi vremenski okviri, često se dešava da osoba nekom od njih pridaje nesrazmerno veliki značaj, što dovodi do disbalansa (Zimbardo et al.,1999).
Kod nekih ljudi prošlost zauzima najvažnije mesto u doživljaju sveta. Takve osobe se često prisećaju događaja iz svoje prošlosti i donose odluke pretežno na osnovu toga. Po Zimbardu, ovakve osobe karakterišu učenje na greškama, konzervativnost, obazrivost, izbegavanje promena, zatvorenost za nova iskustva i drugačije kulture, i uopšte, podržavanje statusa quo, čak i kada to nije u njihovom najboljem interesu (Zimbardo et al.,1999).
Osobe orijentisane prevashodno na sadašnjost donose odluke vodeći se pre svega trenutnom situacijom. One manje uzimaju u obzir kako dotadašnja iskustva, tako i anticipaciju budućih događaja. Sklonije su traženju stimulacije i rizičnim ponašanjima (Zimbardo et al.,1999; Keough et al.,1999; Zimbardo et al.,1997).
Kod osoba orijentisanih dominantno na budućnost, centralnu ulogu u odlučivanju igraju predstave očekivanih ishoda. Ovakve osobe su najčešće odgovorne, ambiciozne i pouzdane (Schmidt et al.,2007; Kent et al.,2003), i može se desiti da zanemaruju socijalne odnose i svoje aktuelne potrebe (Zimbardo et al.,1999).
Zimbardo izdvaja pet osnovnih vremenskih okvira. To su:
· Pozitivna orijentacija na prošlost
· Negativna orijentacija na prošlost
· Hedonistička orijentacija na sadašnjost
· Fatalistička orijentacija na sadašnjost
· Orijentacija na budućnost
Naknadno je ovaj koncept dopunjen i šestim okvirom, orijentacijom na transcendentalnu budućnost.
Zimbardo smatra da je za psihološku dobrobit osobe idealan profil koji on naziva izbalansiranim vremenskim perspektivama, a koji podrazumeva visoku zastupljenost Pozitivne orijentacije na prošlost, Hedonističke orijentacije na sadašnjost i Orijentacije na budućnost, umerenu zatupljenost Orijentacije na transcendentalnu budućnost, kao i niske vrednosti Negativne orijentacije na prošlost i Fatalističke orijentacije na sadašnjost (Zimbardo et al., 1999).
Povezanost vremenskih perspektiva sa autoritarnim pogledom na svet
Kako je fenomen autoritarnog pogleda na svet složen i višestruko određen, moguće je ispitati njegovu povezanost sa načinom kako ljudi organizuju predstave prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u svom doživljaju. Naime, ako bismo autoritarnost posmatrali kao crtu, odnosno kao deo strukture ličnosti (kao što to čini Adorno), smatrali bismo je relativno stabilnom. Stavovi su, međutim, podložniji promenama, a time i uticajima spoljašnje sredine
Pokazalo se da je način kako ljudi pridaju značenje vremenskim razdobljima u svom životu od značaja za njihova uverenja i ponašanja. Zimbardo i drugi istraživači su istraživanjem ustanovili da su ovi vremenski okviri dobar prediktor niza stavova i ponašanja (Sircova et al.,2011; Yasnaya et al., 2011). Pozitivna orijentacija na prošlost u vezi je sa niskom depresivnošću i anksioznošću, visokim samovrednovanjem, sklonošću ka nostalgiji i težnjom za bliskim vezama sa porodicom i prijateljima. Negativna orijentacija na prošlost povezana je sa averzivnim stavom prema prošlosti, niskim samovrednovanjem, ogorčenošću, anksioznošću i depresivnošću. Hedonistička orijentacija na sadašnjost ukazuje na visoku potrebu za stimulacijom i nisku svest o budućnosti. Fatalistička orijentacija na sadašnjost je prediktor bespomoćnog i beznadežnog stava prema životu, niske svesti o budućnosti i visoke anksioznosti i agresivnosti. Orijentaciju na budućnost karakterišu predviđanje ciljeva i planiranje budućnosti u skladu sa posledicama, dobra briga o zdravlju i odgovornost. Orijentacija na transcendentalnu budućnost podrazumeva verovanje u zagrobni život, te je u vezi sa poštovanjem moralnih normi koje predviđa religiozno opredeljenje osobe (Zimbardo et al.,1999). Uopšte, pokazalo se da je psihološka dobrobit u vezi sa pozitivnom orijentacijom na prošlost i orijentacijom na budućnost, kao i sa niskim nivoima negativne orijentacije na prošlost i fatalističke orijentacije na sadašnjost (Haghighatgoo et al., 2011; Kazakina et al., 2011).
Ovako široka povezanost vremenskih perspektiva sa stavovima, vrednostima i ponašanjem daje nam osnova da pretpostavimo njihovu povezanost i sa sindromom stavova i vrednosti koji čine autoritarni pogled na svet.
Maja Minić Ocokoljić, dipl. psiholog
- odlomak iz diplomskog rada -
Comments